Provesti vikend u Veneciji, zvuči divno i romantično. Sa svoje dvije cure, od kojih jedna nema ni dvije godine, a druga je njena mama i moja bolja polovica, vozim prema Veneciji. Pada kiša i izgleda kao da se bliži zima, umjesto ljeta. I prošli put kada sam bio u Veneciji padala je kiša i nije mi ostala u najboljem sjećanju. Tamni kanali postaju još tamniji, vlaga se miješa sa mirisom drva koje trune u vodi.
Volio bi da je one dožive u punom sjaju, punu sunca koje Veneciji vrati boju u obraze. Do tamo ima još par sati vožnje. Još ima šanse da se pojavi sunce.
Dok se vozimo Jana mi čita o Venecij iz vodiča kojeg smo kupili par dana prije putovanja. Iako sam već u par navrata skitao ovim gradom, neke podatke čujem prvi put. Statistika me nikad nije puno zanimala. Volim doći u novi grad, šetati njegovim ulicama i osjetiti njegovo bilo; upoznati ga bez predrasuda. Sada je bilo vrijeme da se ipak educiram i prenesem vam dio toga.
U ovo doba globalizacije kad svi veći gradovi počinju nalikovati jedan drugome lijepo je vidjeti nešto jedinstveno, a to Venecija uistinu je. Nekadašnja moćna trgovačka i pomorska sila Sredozemlja i dalje drži primat, ali sada kao turistička prijestolnica. Pronaći smiještaj u vrijeme prvomajskih praznika bio je priličan poduhvat. Čak 30 hotela koje smo pokušali bukirati preko interneta je bilo popunjeno, a sa potragom smo počeli više od mjesec dana unaprijed.
Više od 12 milijuna posjetitelja godišnje podliježe čaroliji tog nevjerojatnog grada čije su ulice ispunjene vodom, a prošlost je važnija od sadašnjosti. No za to je Venecija morala platiti cijenu. Tako žudnju izaziva venecijanski smještaj čije su cijene daleko iznad mogućnosti samih Venecijanaca. Mnogi stanovi u gradu vlasništvo su bogatih stranaca koji ih možda koriste dva ili tri tjedna godišnje.
Visoku cijenu smiještaja smo osjetili i na vlastitoj koži. Cijena sobe koju smo rezervirali je 180 Eura dnevno. Ispostavilo se da je dobar potez bio 'on-line' rezervacija parkirališta (rezervacija košta 3 Eura) jer nas je ispred velike 10 katova visoke garaže na Piazzalle Grande, dočekala duga kolona vozila koju smo uz pomoć rezervacije elegantno zaobišli. Cijena parkinga za dan je 24 Eura, ali gdje inače parkirati auto u Veneciji. I da ne zaboravim, nešto prije nego što smo došli na most koji spaja Veneciju sa kopnom, zasjalo je sunce. Moje molitve bile su uslišene.
I, evo nas u Veneciji. Gondole voze kanalima a mi, i još gomila sličnih nama, vučemo svoje kofere prema skupo plaćenim hotelima. Kad smo se napokon rasteretili svih pelena, kašica i garderobe koje nećemo ni uspjeti obući, zaronili smo, pred sumrak, u rijeku turista koja nas je nepogrješivo odvela ka Trgu Sv. Marka. U ovo doba, kad dan smjenjuje noć, uz svježe kišom oprane uličice i mostiće koje smo morali savladavati opterećeni dječjim kolicima, Venecija ima neku čudnu moć da vas opije. Možda je to bilo i od duga puta i umora, ali prizor na trgu Sv. Marka koji se ukazao ispred nas, sa bazilikom koja je lebdila u refleksiji mirne površine kišnice koja je stvorila jezero na sredini trga, je jedan od prizora zbog čega toliko ljudi pohode ovaj grad.
Novi dan nas je opet počastio suncem, a mi smo bili spremni uzeti sve što nam Venecija može ponuditi. Najbolji način kretanja Venecijom je dakako vodom. Možete unajmiti gondolu ili taxi, a mi smo se kao i većina turista i domaćina odlučili za javni prijevoz sačinjen od brodova koji mogu primiti i do 100 putnika i koje nazivaju vodenim autobusima ili jednostavnije rečeno 'vaporetto'. Karte možete kupiti za 12, 24 ili 72 sata, a one vrijede i za kopnene autobuse koji prometuju Lidom. Mi smo se opskrbili ovim zadnjima i krenuli u avanturu. Ovo je uistinu avantura, jer prijevoz na ovaj način bi mogao usporediti sa prijevozom izbjeglica koje po svaku cijenu žele izvući glavu iz države koja ih tlaći. Ovdje je jedino problem što kad se iskrcate iz vaporetta niste pobjegli gužvi. Cijela Venecija je jedan veliki mravinjak sa bezbroj mrava-turista koji po njemu ruju i u svoje kamere pohranjuju svaki njen dio. Ovaj put smo samo okrznuli Trg Sv. Marka da cure ipak vide kako po danu izgleda 99 metara visoki zvonik, Duždeva palača s arkadama zašiljenih lukova i da mlađa malo potrči za golubovima. Nakon toga smo pobjegli u mir Pomorskog muzeja u blizini Arsenala koji je srce pomorske snage Venecije. Ovdje je sačuvan dio bogate pomorske prošlosti i jake brodogradnje. Arsenal je bio najveće svjetsko brodogradilište i na svom vrhuncu u 16. stoljeću imao je radnu snagu od 16000 ljudi, koji su se nazivali 'arsenalotti'. Bili su zaduženi za gradnju, opremanje i popravljanje veličanstvene mletačke galije koja je mogla biti sagrađena i potpuno opremljena zapanjujučom brzinom od svega 24 sata. Takvu proizvodnu traku koja je u stanju u samo jedan dan izbaciti kompletno opremljeno plovilo danas rijetko viđamo i među modernim brodogradilištima.
Danas je ovaj dio grada pod vojnom upravom i uglavnom zatvoren za javnost. Most pokraj vrata s lukovima omogućuje djelomičan pogled na brodogradilište, a meni se posrećilo da vidim kako u Arsenal uplovljava brod koji je u njemu i izgrađen. Među brojnim eksponatima pomorskog muzeja pronašao sam i veliku kartu Zadra.
Nakon razgledanja zabole noge, a i ogladni se pa je bio red da negdje sjednemo i upoznamo gastronomsku ponudu Venecije. Našli smo idealo mjesto. Na malom, mirnom trgu tipični talijanski restoran, malo zaklonjen od mrava-turista , s pogledom na ulaz u Arsenal. Po tradiciji talijanskih restorana, za prvim stolom pored ulaza sjedi vlasnik, dok konobari nose jelo i piće za stolove. On ispred sebe ima čašu crnog vina i usprkos novom zakonu puši svoje cigare. Domaća atmosfera. Baš ono što nam treba. I mi naručujemo ono što pije gazda, a jedemo pastu s plodovima mora, uz dobar sir. Moja mala zabavlja konobare trčeći oko stolova umazana umakom od paste.
Sve što je lijepo kratko traje pa tako i ovaj ručak. Ponovo se utapamo u gomilu turista i kao i oni pokušavamo vidjeti što više u što kraćem roku. Misija je bila nemoguća jer Venecija je sastavljena od 117 otoka i otočića, ali taj podatak nije obeshrabrio Janu, dok sam ja vapio za nekim mirnim kutkom. Pokušao sam se utješiti tako da sam zamišljao kako su u V stoljeću od Huna progonjeni stanovnici Aquileje više patili od mene doseljavajući se na ove močvarne otoke. Ko je mogao zamisliti da će do XV stoljeća to postati grad sa više od 200 tisuća stanovnika, središte svjetske trgovine i najveći lučki grad na svijetu kojeg su 'opremali' umjetnici Tintoretto, Tizian, Veronese i Giorgione. Grad sa 150 kanala i četri stotine mostova.
Kako svemu lijepom dođe kraj tako i Turskim osvajanjem Carigrada započinje pad Venecije. Tome je uvelike doprinjelo i Portugalsko otkriće morskog puta za Indiju, pa tako trgovački primat preuzima Lisabon u kojem se na primjer u to doba veoma skupi papar mogao nabaviti za petinu jeftinije nego u Veneciji. Bogatstvo i sjaj Venecije se topi i ona se polako pretvara u umirući grad, što ju je prezerviralo i pretvorilo u skamenji grad koji i danas izgleda kao u doba svog procvata.
Noću smo svi popadali mrtvi-umorni u krevet, da bi cure ujutro ponovo nekom čudnom magijom bile svježe, orne i spremne za venecijansko ludilo. Jedina utjeha mi je bila da biram gdje ćemo danas. Napravio sam ratni plan u nadi da ću danas uspjeti vidjeti pokojeg izvornog živog stanovnika Venecije. Kad takvog tražite najbolje se uputiti na tržnicu i ribarnicu. Moraju i oni nešto jesti i u takvim prilikama se spuštaju među turiste. Pescheria je šest stoljeća bila prometna i užurbana ribarnica, a danas se ribarnica nalazi u lijepoj dvorani neogotičkog stila koja je izgrađena 1907. Nije ni ovo loše. Napokon domaćini koji prodaju i kupuju ribu. Cijene povoljnije nego na ribarnici u Splitu, a ponuda bolja. Turista ovdje uglavnom nema. Valjda im smrdi riba. Jedan - nula za mene, ali kad smo krenuli preko mosta Rialto, Venecija mi je napunila punu mrežu golova. Jedva se vidio most od turista koji su visili preko njega.
Nema druge nego ponovo se ukrcati na 'vaporetto' i uputiti se na Lido u nadi da njega ovog jutra nisu potopili turisti.
Lido je uski pješčani otok dug 12 km, a tvori prirodnu barijeru između Venecije i otvorenog mora. Na Lidu u ovo doba godine (sva sreća) nema velike gužve jer njegove plaže privlače uglavnom kupače, a kako temperatura mora nije još najugodnija za kupanje tako nema ni gužve.
U kratkoj šetnji u smo otkrili ulicu imena via Spalato, što nam je diglo raspoloženje, a još više što je mala zaspala i mi smo mogli na miru sjesti u restoran na ručak. Vidjeli smo i veliku pješčanu plažu okrenutu otvorenom moru s mnoštvom ljudi od kojih se rijetko ko kupao. Razočarani, zaključili smo da otok danas nije ni sjena onom Lidu s prijelaza u 20. stoljeće kada je bio najpomodnije evropsko odmaralište na moru, koje su često posjećivali pripadnici kraljevskih obitelji, filmske zvijezde, književnici i koji je vjerno opisao Thomas Mann u 'Smrti u Veneciji'. Za Lido više nismo imali vremena, trebalo je poći dalje.
Kako sam danas mogao birati gdje dalje, odlučio sam se za otok San Michele. Otok je cijeli opasan zidinama unutar kojega se nalazi venecijansko groblje. Vaporetto nas je svega par iskrcao na ovo fascinantno mjesto. Napokon mir i spokoj. Skoro da sam zavidio ljudima koji ovdje leže. Možda bi bio još tamo da se groblje svakog dana ne zatvara u 18 sati.
Opet na vaporetto i na susjedni Murano poznat po proizvodnji predmeta od stakla. Kako se spuštala noć, tako su turisti napuštali otok, a mi smo predah potražili u lokalnom restoranu uz poznati talijanski espresso. Sada, umjesto vlasnika, za stolom je sjedila starija žena i u 'traversi' čistila rakove. Ispred su sjedili stari ljudi. Tipičan prizor mediterana.
Pustite me da ovdje umrem, pa me pokopajte na San Michele.
Jana nije imala milosti, ostavila me je živa i morao sam ponovo u vaporetto. Kako smo napokon uspjeli 'uloviti' najtraženija mjesta na vaporettu, a ta su na otvorenom dijelu krme, odlučili smo napraviti još jedan krug Canalom Grande. U sumrak gužva padne i vožnja kanalima otkriva novu sliku. Venecija noću zamre. Kanali su slabo osvijetljeni, a prozori mrtvi i bez svjetla. Kao da se vozim gradom duhova. Gdje su svi oni turisti koji su mi išli na živce cijeli dan. Nije da mi fale, samo mi nije jasno kako od one vreve može nastati ovakva pustinja. Turisti valjda, kao i mi, umorni padaju u krevet, a oni izdržljiviji još sjede u restoranima. Domoroci, koji preko dana rade u Veneciji, se vraćaju svojim domovima u obližnji Mestre gdje sebi mogu priuštiti stanovanje. Bogataši, kojima je imati stan u Veneciji hir, tu ionako rijetko borave. Zato su prozori rijetko osvijetljeni. Kad razmišljam o ovome, počinjem se bojati da bi slična sudbina mogla zadesiti i naš Dubrovnik.
Zadnji dan Venecija nam je priredila oproštaj kakav i zaslužujemo s obzirom na patnje koje smo prošli. Taj događaj se naziva 'La Sensa' (nedjelja nakon Uznesenja) u kojoj se Venecija vjenčava s morem. Pietro Orseolo je uveo taj običaj 1000. godine. Nekad je tu svečanost obilježavala najveća raskoš koju su dužd i njegovi dvorani mogli prikazati. Danas riječi 'Udajemo se za tebe, o More, kao zalog istinske i trajne vladavine' izgovara lokalni dužnosnik bacajući lovorovu krunu i prsten u more. Pošto smo mi ekološki osviješteni nismo ništa bacili u more nego smo se od Venecije oprostili na svoj način, u lokalnom restoranu uz venecijanske trubadure, koji su mojim curama otpjevali serenadu. Meni je ostalo samo na kraju platiti račun i pravac doma.